TERAPIJA JE FUNKCIJA LJUBAVI

Terapija u osnovi predstavlja meditaciju i ljubav jer bez ta dva elementa nijedno liječenje nije moguće. Kada terapeut i pacijent nijesu dva zasebna bića, kada liječnik nije samo liječnik, i kada pacijen više ne predstavlja samo osobu koju treba izliječiti; kada među njima postoji jedna duboka veza gdje liječnik ne pokušava da nekoga lječi i gdje se pacijent ne osjeća kao tretirani - samo u takvim rijetkim trenucima, tepija se ostvaruje. Onda kada terapeut zaboravlja na svoje znanje, i kada bolesnik zaboravlja da je bolestan, kada postoji dijalog između dvije osobe, u tom trenutku, između takve dvije osobe, iscjeljenje se događa. Ako se to dogodi, liječnik će uvijek biti svjestan da je on poslužio samo kao sredstvo božanske moći, božanskog liječenja. Zato će on biti zahvalan za to iskustvo isto koliko i pacijent. Zapravo, on će od toga imati blagodeti isto koliko i izliječeni.

Kada tretirate osobu kao pacijenta, vi ga poistovjećujete sa mašinom. Upravo nalik mehaničaru koji nastoji da nešto promijeni, da popravi mehanizam, pokušavajući da ga dovede u red, tada je terapeut samo jedan stručnjak koji svoje stečeno znanje čuva u glavi. On pokušava da pomogne drugim osobama na način kao da oni nijesu bića već mašine. On može biti tehnički ekspert, on može i znati kako treba liječiti ali on neće biti od velike pomoći jer je taj pristup destruktivan. Takvo primanje stvari i gledanje na pacijenta kao na objekat, kod pacijenta izaziva odbojnost; on se osjeća povrijeđenim.

Jeste li to primijetili? Postoji nekoliko ljekara sa kojima se ne osjećaš poniženo, sa kojima se ne osjećaš kao tretirani objekt; koji te prihvataju sa poštovanjem, sa kojima se osjećaš kao biće a ne kao mehanizam. To je posebno izraženo kada je u pitanju psihoterapija. Psihoterapeut treba da zaboravi sve što zna. U jednom trenutku on mora da postane ljubav, ljubav koja protiče; on mora humano da prihvati druge, da potvrdi osobenost drugih bića. Druga osoba se ne smije poistovjetiti sa stvarima, inače ćete tako zatvoriti vrata da velika iscjeljujuća moć prodre.

Biti iscjelitelj je jedna od najtežih stvari na svijetu jer morate da znate kako treba pomoći, a na drugu stranu, treba da zaboravite sve metode koje mogu pomoći. Vi morate da poznajete sve tehnike koje mogu biti od pomoći ali morate znati i da zaboravite na sve to. Terapeuti moraju da rade neke kontradiktorne stvari, samo tako se te terapije ostvaruju. Kada se sa ljubavlju radi i kada se pacijent sluša sa velikom pažnjom, a kada i pacijent nastoji da osluškuje svoje unutarnje biće, da čuje glasove iz svojeg nesvjesnog, kada se to osluškivanje dogodi, malo po malo, u jednom tako dubokom osluškivanju neće više biti dviju osoba. Možda tu i postoje dva polariteta, ali…

Društvo nastavlja da bude kontradiktorno, nedosljedno, i da vas uči stvarima koje su neispravne. Tada se bolest ukazuje. Tada postoji jedno psihičko žarište u vama, postoji konflikt unutar vas. Dolaziš do mjesta gdje je sve izokrenuto, gdje su stvari posve nejasne. U tom trenutku morate odlučiti da li da odete psihoterapeutu ili Majstoru. Ako ideš Majstoru, ti ideš kao učenik, ideš da učiš. Ti si naučio nešto loše; to se mora zaboraviti i naučiti nešto novo. Kada ideš kao učenik, ti se ne osjećaš poniženim, osjećaš se radosnim. Ali ako ideš kao mentalni slučaj, ako ideš kao pacijent, tada se osjećaš neprijatno. Kada ideš psihoterapeutu, ti nastojiš da ponešto sakriješ - "Ljudi to ne smiju znati jer će misliti da moj um ne funkcioniše dobro." Kada ideš psihoterapeutu, nastojiš da to sakriješ. Psihoterapeut je ekspert, ali i on posjeduje probleme, možda iste koje i vi; on vam može biti od pomoći ali on nije sebi mnogo pomogao.

Majstor nema problema. On vam može pomoći na više načina jer može prozresti sve vaše brige. Pred njim ćete biti prozirni. Psihoterapeut je profesionalac: čak iako on preuzme brigu oko vas, ako i pokaže izvjesnu ljubav prema vama, izvjesnu naklonost, to je samo jedan profesionalni gest. Majstor se ne odnosi prema vama profesionalno. Taj odnos je sasvim drugačiji; to je odnos srca ka srcu.

Na Zapadu sada postoji mnogo psihoterapeuta ali to ne dokazuje i da mogu biti od pomoći. Pacijenti idu od jednog do drugog terapeuta, od jedne terapije do druge. Čitavog života samo idu od jednih do drugih vrata. Majstori su potrebni, potrebna su realizirana bića koja su dospjela do ljubavi. Ali čak i u običnoj psihoterapiji, kada se na trenutak ostvari da pacijent nije pacijent i da terapeut nije više terapeut - svojevrsna ljubav se događa, izvjesna hmanost je tada prisutna; oni zaboravljaju na svoju profesiju, na profesionalno odnošenje, i tada ljubav protiče - iscjeljenje se automatski ostvaruje.

Liječenje je funkcija ljubavi. Ljubav je najveća terapija, a svijet treba terapeute jer u svijetu nedostaje ljubavi. Kada bi se ljudi voljeli: kada bi roditelji voljeli, kada bi nastavnici i profesori voljeli, ne bi bilo potrebe za liječenjem. Svi su došli na ovaj svijet da bi bili zdravi i srećni. Svi tragaju za zdravljem i srećom ali nešto u tome nedostaje i pojedinci se osjećaju loše. Patnja će biti iznimka; sada je to pravilo. Sreća treba da bude pravilo; sada je to izuzetak. Ja bih volio da je ovo svijet u kojem se Bude rađaju ali da niko ne obraća pažnju na njih jer bi to bilo pravilo; Sada se samo sjećamo Bude, Hrista, Lao Cea jer u ovakvom svijetu oni predstavljaju iznimke. Inače, ko bi se interesovao za njih? Kada bi takvi ljudi bili prisutni u svakom domu, kada bi takve ljude mogao svakodnevno sresti na ulicama, ako bi mogao Lao Cea sresti svugdje, ko bi se za njega interesovao? Tada bi to bilo jednostavno pravilo. To bi bilo tako.

Lao Ce je rekao: "Kada svijet postane zaista moralan, tada neće biti mogućnosti da se postane svetac." Kada svijet postane uistinu religiozan, neće biti potrebe za religijama. Ljudi su bili jednostavno religiozni; religije uopšte nijesu bile potrebne. Kada je bilo reda, discipline, prirodnog reda i discipline, riječi "red" ili "disciplina" nijesu postojali. Ideja o redu postoji samo onda kada nema reda. Ljudi počnu da razmišljaju o disciplini samo onda kada nema discipline; počnu da misle o zdravlju samo onda kada se razbole. Ljudi govore o ljubavi kada ljubavi nema. U osnovi, terapija je funkcija ljubavi.

OSHO

Come Folow To You, Vol. 4