NENASILJE

Nasilje nije u prirodi čovjeka; to je nasljeđe njegove prošlosti, to je uticaj njegove prošlosti. Nasilje je čovjekova uslovljenost koja je bila neizbježna kroz proces njegove evolucije iz životinjskog doba. Životinji to treba oprostiti jer je nasilje bilo neizbježno u tadašnjem njenom životu.

Čovjeku se to ne može oprostiti jer je nasilje njegov izbor; to je bilo moguće izbjeći ali je on odabrao nasilje. Nasilje je neizbježno za životinje, a na čovjeku je odgovornost. To je činjenica za životinje, a za čovjeka je naprosto to samo istorijsko sjećanje. To je za životinju sadašnjost, a za čovjeka je to prošlost. Mi pred sobom imamo mogućnost izbora. Čovjek može donijeti odluku da ne bude nasilan, ali može donijeti odluku i da bude nasilan, takođe. Zbog toga se nijedna životinja ne može mjeriti sa čovjekom kada on odluči da bude nasilan. I zaista, nijedna životinja ne može biti nasilna koliko to može biti čovjek jer je životinja nasilna po prirodi, dok čovjek postaje planski nasilan. Stoga, čak i kada bismo tragali za takvom životinjom, mi ne bismo mogli naći tako nasilnu zvijer kao što je bio Džingis Kan, ili Taimur, ili Nadir ili Hitler.

Ako bismo tražili savjet od životinjske istorije i pitali ih da li imaju neki uporedni primjer, oni bi odgovorili: „ Mi smo veoma siromašni sa time, mi ne znamo ništa – nemamo takvo pamćenje – po tom pitanju“. Veoma je zanimljivo znati da nijedna životinja osim čovjek ne biva toliko svirep prema članovima svoje vrste. Nijedna životinja ne ubija drugu životinju iz svoje vrste, ne čini nasilje nad njom. Ta istaknuta crta postoji u životinjskom svijetu. Čovjek je jedina životinja koja ubija drugog čovjeka.

Zanimljivo je znati da ako ostavite jednog indijskog vuka pored pakistanskog vuka, oni neće povrijediti jedan drugog, ali ako ostavite Indijca pored Pakistanca, to je veoma opasno. Lingvistički stručnjaci kažu da je to zbog različitog jezika. Izgleda da je istinito to mišljenje lingvista. Oni kažu, pošto vukovi ne govore nijedan jezik; pakistanski vuk ne govori urdu, a indijski vuk ne govori hindu, oni ne mogu ni znati da su stranci. Ali čovjek iz jedne oblasti biva stranac u drugoj susjednoj oblasti. Ako je tačno to što lingvisti kažu, a ja osjećam da u tome ima istine, mi treba jednog dana da prisilimo čovjek da bude nijem – ćutljiv – kako bismo ga učinili humanim bićem. Možda će biti teško stvoriti humano čovječanstvo dok se ne uspostavi ćutljivost u svijetu.

Čovjek je razuman samo u smislu da može da razjašnjava svoje gluposti, on nije razuman ni u jednom drugom smislu. Aristotel je na kraju izrekao da je čovjek razumna životinja ali da to istorija nije dokazala. Istorija je osporila Aristotela. Čovjek izgleda inteligentno samo u jednoj stvari, a to je da on nastoji razjasniti svoje ludosti. Čak i kada nekog ubije, on objašnjava svoje činjenje. On kaže da je morao da ga ubije jer je muhamedanac; ili je hindu; ili nije Indijac već je Pakistanac, i tako dalje. Kao da je dovoljan razlog da bude ubijen zato što je Pakistanac; ili je dovoljan razlog da nekoga ubijete ako je on muhamedanac.

Čovjek iznalazi razlog za ubijanje, isto kao kada je neko bogat, on treba da bude ubijen; ili ako je neki čovjek komunist, on treba biti ubijen. Kada neki stari razlozi bivaju nevažni, novi razlozi se nalaze: „Pronađimo neki novi. Podijelimo ih na bogate i siromašne. Neka bude klasni rat.“ Stoga, kada čovjek želi da počini nasilje, da ubija, on pronađe pogodan razlog za to.

Životinje nikada ne ubijaju bez razloga. Ja vam ovo govorim kako bismo mogli shvatiti da čovjek biva nasilan bez ikakvog razloga. Zato je nasilje njegov izbor, i zbog toga nijedna životinja ne može biti toliko surova i nasilna koliko čovjek može biti. Biti nasilan je jednostavno priroda životinja, to nije njihov izbor. Zbog toga u ljudskom rodu može postojati neko kao Nadiršah i neko kao Mahavira. Nenasilje nije mogući izbor životinja, ali čovjek treba da uvede izbor nenasilja.

Osho

The Perennial Path: The Art of Living