BESCILJAN ŽIVOT

Meditacija nema cilj. Raditi nešto bez cilja izgleda čudno – zašto bi to radili? Meditacija je bez cilja. To je samo mirno bitisanje, biti prirodno prisutan u ovom trenutku, opažati što tu ima, uvidjeti to što je oduvijek bilo prisutno, bilo da ste to primijetili ili ne...

Opuštanje nije ishod, to nije rezultat neke aktivnosti; to je bljesak razumijevanja.

Ovo je prva stvar koju želim da vam saopštim: ŽIVOT JE BESCILJAN. To je veoma teško prihvatiti. A zašto je teško prihvatiti da život nema cilj? To je teško jer ego ne može bitisati bez cilja. Veoma je teško zamisliti da život nema cilj jer biće koje nema cilj, nema svrhe da posjeduje um, da ima ego. Ego može da bitiše samo u viziji koja je ciljno orjijentisana; um može da bitiše samo u budućnosti.

Svrha unosi budućnost; cilj stvara prostor da se um kreće, da se pojave želje. A onda, prirodno, javlja se žurba jer je život kratak. Danas smo ovdje a sjutra smo otišli – možda već i sljećeg trenutka. Život je veoma kratak. Ako postoji neki cilj da se postigne, žurba je prisutna. A tu su i brige, stalne brige „da li ću to postići ili neću“ – srce drhti, tresete se iz temelja. Vi ćete uvijek ostati u nekom unutrašnjem potresu, uvijek ćete biti na ivici nervnog sloma. Imate li cilj, prije ili kasnije ćete završiti na psihijatrijskom krevetu.

Moja vizija je besciljan život. To je vizija svih Buda. Sve je jednostavno bez ikakvog razloga. Sve je jednostavno krajnje apsurdno. Ako se to shvati, čemu onda bilo kakva žurba? Tada počinjete da živite iz trenutka u trenutak. Tada vam je ovaj tenutak dat kao milostiv dar od Boga, ili od Cjeline, ili bilo kako da to nazovete – tao, darma, logos.

Ovaj trenutak vam je na raspolaganju: pjevajte pjesmu, živite ga potpuno. I nemojte ga žrtvovati za nijedan drugi trenutak koji će doći u budućnosti. Živite samo za njega. Život nikuda ne ide; on nema nikakav cilj, nema odredište. Život je ne-svrsishodan, on jednostavno jeste.

Neki kažu da je umjetnost zbog umjetnosti. To može biti tako, a i ne mora biti tako – ja nijesam umjetnik. Ali vam mogu reći: život je zbog života – svaki trenutak je samo za taj trenutak. Žrtvovati to zbog nečega drugoga je neinteligentno. A kada se jednom nametne navika žrtvovanja, vi ćete tada ovaj trenutak žrtvovati za sljedeći trenutak, a sljedeći za sljedeći, i tako dalje, tako nadalje – ovu godinu za narednu godinu, ovaj život za naredni život! Tada je to samo jedna običan i logičan proces: kada jednom preduzmete prvi korak, tada otpočne čitavo putovanje – putovanje koje vas nikud ne vodi, putovanje koje od vašeg života stvara pustinju, putovanje koje je samo-uništavajuće, samoubistveno.

Živite u ovom trenutku iz čiste radosti življenja. Tada će svaki trenutak imati orgazmički kvalitet. Da, to je orgazmično. Tako treba da žive moji sanijasini: bez ikakve prisile, bez moranja, bez obaveza, bez zapovijedi. Vi ne trebate da budete sa mnom kao mučenici, vi ovdje sa mnom treba da potpuno uživate u životu. A jedini način da potpuno živite, da volite, uživate je da zaboravite budućnost. Ona ne postoji. I ako možete zaboraviti budućnost, ako možete uvidjeti da ona ne postoji, tada nema smisla da neprestano budete spremni za nju. Onog trenutka kada odbacite budućnost, prošlost će tada sama od sebe postati nebitna.

Mi sa sobom nosimo prošlost da bi je mogli koristiti u budućnosti. Inače, ko bi nosio prošlost? To je nepotrebno. Ako nema budućnosti, kakva je potreba da se vuče znanje koje vam je dato u prošlosti? To je teret koji će uništiti radost putovanja.

Dopustite da vas podsjetim. To je jedno sasvim čisto putovanje. Život je hodočašće prema nikuda; od nikuda do nikuda. Nikuda je sačinjeno od dvije riječi ni i kuda. Između to dvoje je sada i ovdje.

OSHO

The Book of Wisdom