SMRT

Što se može reći o smrti? Kako bilo što možete reći o smrti? Nijedna riječ nije u mogućnosti da prenese to značenje. Što znači riječ „smrt“? Zapravo, to ne znači ništa. Što mislite kada upotrijebite riječ smrt? To su jednostavno vrata iza kojih ne znamo što se događa. Mi možemo uočiti kako čovjek nestaje do vrata; mi to možemo vidjeti do vrata, a onda čovjek jednostavno nestane. Vaša riječ smrt vam može dati samo smisao vrata. Ali što se zaista događa iza tih vrata? Jer ta vrata nijesu stvar.

Kroz vrata se prolazi. Što se potom događa sa osobom koja prođe kroz vrata iza kojih mi ne možemo vidjeti? Što se događa sa njom? I kakva su to vrata? Tek samo prekid disanja? Da li je disanje čitav život? Da li imate išta više od disanja? Disanje stane... tijelo se izobliči... ako ste samo tijelo i disanje onda nema problema. Onda smrt nije ništa. To nijesu vrata za nešto. To je samo zaustavlajnje, nije nestanak. To je nešto nalik časovniku.

Časovnik otkucava tik-tak, radi, a onda stane; vi ne pitate gdje je tik-tak nestao – to bi bilo besmisleno! Ono nije nigdje otišlo. Ono uopšte nije otišlo, ono je samo stalo; to je bio mehanizam u kojem je nešto krenulo loše – vi možete popraviti taj mehanizam, on će ponovo kucati tik-tak. Da li je smrt upravo nalik prestanku rada časovnika? Baš tako? Ako je tako, to nije tajna, to je zaista ništavno. Ali kako život može tako lako da nestane? Život nije mehanizam. Život je svjesnost. Časovnik nije svjestan. Vi možete slušati tik-tak; časovnik nikada to ne čuje. Vi možete slušati vlastiti otkucaj srca. Ko je taj slušalac? Ako je život samo otkucaj srca, ko je onda taj slušalac? Ako je disanje jedini život, kako možete biti svjesni svog disanja? Zbog toga sve istočnjačke meditacione tehnike koriste svjesno disanje kao suptilne tehnike... jer ako postanete svjesni disanja, ko je onda ova svjesnost? To mora biti nešto izvan disanja jer vi možete to gledati a da posmatrač ne bude predmet. Vi možete svjedočiti o tome; možete zatvoriti oči i posmatrati kako dah ulazi i izlazi. Ko je taj posmatrač koji svjedoči? To mora biti neka zasebna sila koja ne zavisi o disanju. Kada disanje prestane, to je zaustavljanje časovnika, ali gdje ta svjesnost odlazi? Kuda se kreće ta svjesnost?

Smrt je nalik vratima, to nije prekid. Vaše tijelo se zaustavlja na vratima, ali vaša svijest se kreće dalje – isto kao kada ovdje uđete i ostavite cipele na vratima. Tijelo je ostalo izvan hrama a vaša svijest je ušla u hram. To je jedan najsuptilniji fenomen, život je ništa prije toga. Zapravo, život je samo priprema za umiranje. Samo su mudri oni koji u svom životu nauče kako umrijeti. Ako ne znate kako treba umrijeti, vi ste izgubili svaki smisao života: to je priprema, to je vježba, to je nauk.

Život nije kraj, to je samo nauk učenja umjetnosti umiranja. Ali vi se plašite, vi se užasavate, od same riječi smrt počinjete da drhtite. To znači da još nijeste spoznali život jer život nikada ne umire. Život ne može umrijeti. Negdje ste se poistovjetili sa tijelom, sa tim mehanizmom. Mehanizam umire, mehanizam ne može vječno trajati jer on ovisi o mnogim stvarima; to je uslovljeni fenomen. Svjesnost je neuslovljena, ona ne ovisi o ničemu. Ona može da plovi nalik oblacima na nebu, ona nema korijene, nije uslovljena, ona se nije rodila i zato nikada ne može umrijeti.

Kada neko umire, vi treba da meditirate pored njega jer je tada hram veoma blizu i tada je to sveta zemlja. Nemojte biti djetinjasti, nemojte unositi znatiželje; buditi smireni da biste mogli posmatrati i to uvidjeti. Nešto veoma, veoma značajno se događa. Nemojte propustiti taj trenutak.

Osho

And the Flowers Showered

*

Smrt je uvijek negdje blizu. Ona je skoro kao vaša sjenka. Možete biti toga svjesni, možete biti nesvjesni, ali ona vas prati od prvog trenutka vašeg života do posljednjeg trenutka. Smrt je proces kao što je i život proces, i oni su skoro zajedno, nalik dva točka volovskih kola. Život ne može bitisati bez smrti; niti smrt može bitisati bez života. Ali naš um ima suludu želju: mi želimo samo život a ne i smrt.

Mi ne vidimo egzistencijalnu istinu, mi se uvijek vežemo za naše lude želje. Svaka želja koja ide protiv prirode je suluda. A ta želje je skoro u svakom živom stvoru, ne samo u ljudskim bićima. Čak se i drveće boji smrti ali drveće to zaboravlja. Oni nijesu svjesna bića, oni su sasvim nesvjesni – duboko uspavani. Ali vi ste malo budni: vi možete osjetiti prisustvo smrti. Zato vam se otvara mogućnost za dublje razumijevanje: da su život i smrt zajedno, dvije krajnosti jedne iste energije. Život je aktivna sila, a smrt je neaktivna sila. Život je pozitivni elektricitet, a smrt je negativni elektricitet, ali oni ne mogu biti odvojeni.

Ti kažeš: „Kada odlazim na vaše predavanje, moje srce drhti od straha; osjećam kao da ću umrijeti.“

Oni koji su svjesni, svjesni su da je smrt moguća svakog trena – već sljedećeg trenutka možete otići. Ta svjesnost vam pomaže da živite ovaj trenutak što je dublje moguće, jer smrt vam može presjeći korijenje bez ikakgvog obavještenja, bez ikakvog prethodnog nagovještaja: „Ja dolazim!“ Ona samo dođe. Vi to saznate tek kada se dogodi. Ali to i nije najveća nesreća. Najveća nesreća je ta da kada imate šansu i mogućnost da živite, vi ne živite – vi to odlažete.

Život je prilika – smrt je na drugom kraju konopca. Ako razumijete smrt, vaš život će postati moćan i potpun. Ali umjesto da shvatite smrt, vi postajete obuzeti njome. Zato srce počne da drhti od straha. A strah vam uopšte neće pomoći, strah će još više obuzeti vaš um. Nikakvo razumijevanje ne može proisteći iz straha. Zato kada osjetite strah, to je izuzetna prilika da shvatite da je život trenutačan, on je prolazan, on je sačinjen od iste građe od koje su načinjeni snovi. Koliko stvarni vam izgledaju snovi dok spavate – zapravo, još stvarniji od vaših iskustava dok ste budni. Možda nikada nijeste pomislili o tome ali dok ste budni možete posumnjati: „Možda je ovo što vidim samo san“. Možda sam ja san, možda ste vi san, možda se čitava ova zajednica događa samo u snu. Ubrzo ćete se probuditi i otkriti: „Bože moj, to je bio samo san.“

Da li ste ikada posumnjali u smrt? Postoji mogućnost dok ste budni da posumnjate, da sumnjate u stvarnost koja vas okružuje. Ali dok spavate, vi ne možete ni pomisliti da posumnjate u postojanje sna. On je tako stvaran, on je stvarniji od stvarnosti. Da li ste ikada posumnjali u neki san, pomislili da je to što vidite možda samo san? Onog trenutka kada posumnjate, vi se probudite, i tada je san odmah okončan. San može postojati samo ako ste sasvim uspavani, toliko duboko da nikakva sumnja, nikakvo nepovjerenje se ne može pojaviti u vama. Ali, onima koji razumiju i život i smrt kao dva aspekta jedne stvarnosti, san i takozvana stvarnost vaše budne svijesti nijesu u osnovi različiti. Isto kao kada se ujutro probudite i završite život snova, tako se jednoga dana nakon smrti probudite u nekoj drugoj stvarnosti, i sve što je bilo do tada stvarno – tih sedamdeset godina – postane samo san. Čak ni traga od toga ne ostane u vašoj svijesti.

Smrt je stalno podsjećanje: „Ja mogu dođi svakog trenutka. Budite pripremljeni.“ A što je priprema? Priprema je: živite život potpuno, veoma snažno, izgarajte u tome tako da nema negodovanja kada smrt dođe, nema gunđanja. Vi ste sasvim spremni jer ste u potpunosti proživjeli ovaj život, upoznali ste sve njegove tajne – nema više nikakvog smisla da živite. Smrt je došla baš u pravi čas, kada ste i sami pomislili da ćete umrijeti. Ja nazivan onu smrt savršenom koja dođe u trenutku kada i ti pomisliš: „Dosta je.“

Smrt je došla, i vi shvatite da ste život živjeli u potpunosti, i sada nema nikakvog smisla da više dišete, da hodate i nepotrebno spavate – jer se više ništa novo neće dogoditi. Tada je sve prošlost, i nema budućnosti. U takvom trenutku, smrt je dobrodošao gost. I dok nijeste spremni da smrti poželite dobrodošlicu, dobro znajte da ste propustili život. Oni koji osjećaju tugu i strah od smrti su ljudi koji su propustili voz. Ali u našoj nesvjesnosti, svi mi neprestano propuštamo taj voz. Voz se kreće svakog trenutka ispred vas, ali ga vi nekako propuštate.

Osho 

 Sat Chit Anand #16