HARMONIJA

Napor da se pomire suprotne krajnosti je loš – vi nikada nećete uspjeti u tome. To je isto kao da pukašate da pomirite dan i noć, to je isto kao da pokušate da izmirite život i smrt. Vi ne treba da ih mirite, samo treba da vidite da su oni pomireni. Dan i noć se savršeno kreću u ritmu; život i smrt su kao dva krila egzistencije. Kada jednom uvidite da suprotne krajnosti ne mogu da žive odvojeno, kada jednom uvidite da prilagođavanje uopšte nije potrebno, da su oni već prilagođeni, ta svjesnost će vam pomoći da se krećete od jedne strane do druge bez ikakvog problema. Oni su sasvim različiti fenomeni – krajnje suprotni, ali sve suprotnosti se nadopunjuju, takođe. Nauka je koncentracija: to je um, to je trud. Meditacija ili religija je sasvim drugačiji svijet: to je relaksacija, to je opuštanje – to uopšte nije koncentrisanje. To nije jedno-smjerno, to je ne-usmjereno. Kako onda to možete pomiriti? Kako možete izmiriti rad i odmaranje? Ali vi radite naporno tokom dana, a uveče odmor dolazi sam od sebe. Vi ste to zaslužili; vaš naporan rad donosi odmor.

Filozofsko izmirenje nije moguće: rad ne može biti odmor, odmor ne može biti rad. Ako pokušate da stvorite sintezu možete uništiti oboje, ljepotu obije strane. Rad je rad, odmor je odmor. Ali rad donosi dobar odmor, a ako ste se dobro odmorili tokom noći, ujutro ćete se osjećati veoma vitalni, veoma živahni, prepuni energije, tako da je rad potreban. Odmor donosi rad, rad donosi odmor – to je krug. Pomirenje je već prisutno: dan donosi noć, noć donosi dan; život donosi smrt, smrt donosi život. Oni sami su polu-krug; sa oboje je krug savršen i završen. Ali, molim vas, nemojte pokušavati da ih teorijski mirite, filozofski.

Pogledajte kako je u egzistenciji i vidjećete kako suprotnosti funkcionišu zajedno, ruku pod ruku, kao nadopune. To se još nije postiglo; zapravo, sve do sada čovječanstvo još nije sazrelo da to uradi. Sve treba svoje vrijeme, svoju zrelost u kojoj se to može postići. Istok je živio religiozno – to je jedna strana – i pošto je živio religiozno, on nije bio u mogućnosti da stvara nauku. Zapad je živio naučno, a usljed njegove naučnosti, on je izgubio religioznost. Sada je po prvi put stvar takva da Istok više nije Istok, a Zapad više nije Zapad. Zemlja je postala jedna: postala je jedna, globalno selo. Sada je vrijeme da se pomirenje može vidjeti, može se shvatiti.

Čovjek ulazi u novu fazu; u novu zoru svijesti. Najmanje deset hiljada godina, kada je u pitanju svijest, ništa novo se nije dogodilo. Bilo je Buda, bilo je i Albert Ajnštajna, ali mi još čekamo Budu koji će biti i Albert Ajnštajn, ili čekamo Alberta Ajnštajna koji će biti i Buda. Taj dan je sve bliži i bliži. Albert Ajnštajn je u svojim posljednjim danima bio veoma zainteresovan za meditaciju, za religiju. Njegovi posljdni dani su bili prepuni čuda. On je u svojoj staroj dobi rekao: „Kada sam bio mlad mislio sam da će se prije ili kasnije razriješiti sve tajne egzistencije, i ja sam na tome uporno radio. Ali sada mogu reći, što više znamo, to se egzistencija sve više preobraća u tajnovitost. Što više spoznajemo, to sve manje znamo, a što više bivamo svjesni prostranstva...“ Nauka nije bila sposobna da razotkrije egzistenciju. To se otkrilo ne od strane uobičajenih tehničara već od genija, jer su oni pioniri; oni mogu uočiti zoru kada je ona veoma blizu, jer su oni proroci. Albert Ajnštajn je rekao da je nauka izgubila u naporu da demistifikuje egzistenciju; naprotiv, ona je stvorila još više zabluda.

Na primjer, bilo je lako u stara vremena, samo stotinu godina prije, da naučnici kažu da je sve materija. Sada je materija iščezla; u neo-fizici nema cjeline koja se zove materija. Što su fizičari dublje ulazili u svijet materije, to su sve manje nalazili materiju: to je samo čista energija. Kako da definišemo energiju? Da li je ona materijalna? Energija ne može biti materijalna; energija je nešto sasvim drugačije od materije. Materija je statična, energija je dinamična; materija je imenica, energija je glagol. Materija je mjerljiva. To je pravo značenje riječi „materija“: ona dolazi od „mjere“, korijen te riječi znači „mjerljivo“. Materija može biti izmjerena, zbog toga je nazvana materija. Energija je nemjerljiva, ona se ne može nazvati materija. I kada je fizičar ušao u svijet energije, on je bivao sve više i više iznenađen; nikada prije nije bio tako iznenađen.

Mistici su uvijek bili ispunjeni poštovanjem prema egzistenciji. Fizičar je po prvi put postao poštovalac zato što je po prvi put dotakao nešto veoma životno, inače je uvijek na to gledao spolja. Kamen je samo kamen kada se gleda spolja. Fizičari sada znaju da kamen nije samo kamen: on sadrži univerzume. Jedan mali oblutak koji možete držati u jednoj ruci sadrži veoma mnogo atomske energije da bi se čitav univerzum mogao razviti iz njega; sadrži toliko mnogo atomske energije da bi se mogao uništiti čitav univerzum. To više nije samo običan oblutak, to više nije samo čvrsta materija. Vi to držite u vašoj ruci i znate da je čvrsto, ali vaše znanje više nije naučno. To samo izgleda kao nešto tvrdo; to je tečno. To vam izgleda kao nešto pristupačno, lako obradivo; vi možete uraditi mnoge stvari sa njim. Ali vi ne znate njegove tajne sa kojima se ne može upravljati, a te tajne su zaiste ogromne – skoro velike kao i tajna samog Boga.

Po prvi put su savremeni fizičari počeli da koriste jezik mistika. Edington kaže: „Univerzum više ne izgleda kao stvar već kao misao.“ Još iz usta jednog naučnika, Nobelovca – da univerzum izgleda kao misao a ne kao stvar? To znači da je univerzum više svijest nego stvar. A materija je analizirana, naše prodiranje u nju je postalo sve dublje; mi smo se sreli sa atomima, elektronima, neutronima – i mi smo krajnje zbunjeni, u nemogućnosti čak i da izrazimo to sa čime smo se susreli. Mi nemamo jezik, pravi jezik za to jer to nikada nijesmo prije znali. Ispravan jezik se može naći u svijetu mistika: Buda bi mogao biti od pomoći, Lao Ce će biti od pomoći. I naučnici tragaju za riječima probuđenih osoba da bi pronšli pravi jezik, jer su to bili ljudi koji su govorili o paradoksu, o tajni. Sada se nauka susrela sa paradoksom.

Najveći paradoks je da se elektroni ponašaju na takav tajanstven način da naučnici nemaju jezik sa kojim bi to mogli da izraze. On se ponaša podjednako kao čestica atoma i kao talas. To je nemoguće, nepojmljivo za um. Nešto je ili čestica ili talas; oboje ne može biti u isto vrijeme. Vi poznajete Euklidijevu geometriju: ili je nešto tačka ili je nešto linija; ne može biti oboje, i tačka i linija u isto vrijeme. Linija znači da mnogo tačaka slijedi jedna drugu u nekome nizu; jedna tačka ne može djelovati kao linija. Ali sada elektroni tako djeluju – istovremeno kao tačka i kao linija, kao čestica i kao talas. Što da se radi sa time? Kako to reći?

Naučnik je nijem, ćutljiv. Sada on zna da mistik, koji je uvijek govorio paradoksalno, koji je govorio da je Bog veoma daleko ali i veoma blizu, može nešto iskazati kroz svoje iskustvo. Mistik koji je obično govorio da je život i smrt jedno, ne dvoje, po prvi put je postao bitan za naučni um. Nova nauka se rađa koja kaže da je nauka neodređena. Nema više izvjesnosti! Izvjesnost izgleda previše gruba.

Mahavira je, prije dvadeset pet vjekova, obično navodio sva svoja stanovišta sa „možda“. Ako ga pitate: „Postoji li Bog?“ On bi rekao: „Možda.“ Tih dana to uopšte nije bilo shvatljivo, jer kako možete reći: „Možda?“ Ili postoji Bog ili ne postoji. To izgleda tako jednostavno i logično: „Ako Bog postoji, on postoji; ako ne postoji, ne postoji. Što mislite sa „možda“? Sada se to može shvatiti. Mahavira je koristio isti rječnik u religiji koji je Albert Ajnštajn koristio u fizici. Albert Ajnštajn je to nazivao teorija relativnosti. Mahavira je svoju filozofiju nazivao istim imenom: Sapekshawad – teorija relativnosti. Ništa nije sigurno, sve je neizvjesno, prilagodivo, fluidno. Kada nešto jednom kažete, to više nije isto. Stvari ne postoje, kaže Mahavira, već samo događanja.

To govori i savremena nauka, da nema stvari u svijetu već samo događanja. I mi ne možemo reći ništa pouzdano, ne možemo reći: „To je tako.“ Kada neko za nešto kaže da je apsolutno tako, on se ponaša budalasto. U prošlosti bi se za njega kazalo da je čovjek znanja; što je više bio siguran, više se mislilo da on zna. Za nesigurnu osobu, neodlučnu osobu se mislilo da je neuka. Zbog toga Mahavira nije mogao previše uticati na svijet; on je došao prerano, on je stigao prije njegovog vremena. Sada je vrijeme za njega – sada bi on bio shvaćen od naučnika, od visoke inteligencije svijeta. Ali on je tada govorio narodu, običnom svijetu koji nije mogao shvatiti njegov Syadawad – njegovo možda. Ljudi žele jasno znanje: “Da li postoji Bog?” Mahavira bi rekao: “Možda. Da – na jedan način to bi se moglo reći da, a na drugi bi se moglo reći ne. A oboje je ispravno, zajedno, istovremeno.”

Sada je došlo vrijeme. Nemojte pokušavati da izmirite neke stvari – to će biti lažan fenomen. Samo pogledajte, samo zagledajte dublje u stvri kakve one jesu. One su se već pomirile; u egzistenciji nema konflikta. Sve suprotnosti se nadopunjuju.

Vi kažete: nauka i meditativnost se teško mogu pomiriti. Ako pokušate da ih pomirite, to neće biti samo teško već i nemoguće. To se neće moći uraditi. Vi ćete poludjeti – sami trud da ih izmirite će vas dovesti do ludila. Zato izbjegnite takve napore. Umjesto toga, naprotiv, jednostavno samo posmatrajte. Život je paradoksalan. On je već sinteza paradoksa; suprotnosti se već susreću u njemu. Sve što mi trebamo je čista svijest nalik ogledalu, tako da sve što je život, u njemu se ogleda. Vi ćete u tom ogledanju vidjeti susretanje suprotnosti: susretanje Istoka i Zapada, susretanje religije i nauke.

Vi kažete: ipak i slikanje slike, pisanje poezije ili rješavanje naučnog problema može donijeti istu radost. Sasvim istu radost!

Da, oni to mogu – jer je umjetnost upravo u sredini, između njih dvoje, podjednako udaljena između religije i nauke. Umjetnost ima kvalitet oboje. Jedan aspekt umjetnosti je naučnost, tehnološki aspekt. Stoga naučnik može da slika i da uživa u slikanju, i da ima istu radost; a i mistik može da slika i da ima istu radost u tome kao u molitvi i meditaciji – ali iako obojica rade istu stvar, mistikovo slikarstvo će biti sasvim drugačije od slikarstva naučnika.

Možete vidjeti: moderno slikarstvo na Zapadu je previše pod uticajem tehnologije. Ono je izgubilo ljepotu; ono više ne može pomoći da vas odvede do božanskog prisustva koje omogućava egzistencija. Naprotiv, ono samo odražava bolestan um čovjeka. Gledajući zapadnjačko slikarstvo, vi ćete osjetiti vrtoglavicu, mučninu, tegobu.

Zen majstori slikaju, takođe, ali njihovo slikarstvo je sasvim drugačije. Gledajući zen slikarstvo, vi ćete se osjetititi uzvišeno; osjećanje suptilne radosti će se javiti u vama. Vi ćete tada poželjeti da plešete, ili da pjevate ili da zasvirate na vašoj flauti. Zen slikarstvo dolazi sa druge strane, sa mistične strane. Pikaso, Dali i drugi dolaze od strane nauke. Stoga, ne postoji sličnosti između Pikasovog slikanja i slikanja zen majstora, nikakve sličnosti. Oni su dva sasvim drugačija svijeta, a razlog je što su ti slikari drugačiji.

Da, vi možete osjećati istu radost u slikanju, pisanju poezije ili rješavanju naučnih problema. Sve je to um. Rješavanje naučnog problema je um; i vaša poezija će, manje ili više, biti matematička, logična. To će samo imati formu poezije ali će njen duh biti proza. Zbog toga na Zapadu poezija umire, slikarstvo postaje ružno, vajarstvo više ne predstavlja prirodu. Nešto ogromno nedostaje: duh, sami duh umjetnosti nedostaje. Gledajući zen slikarstvo, vi ćete biti obasuti; nešto onostrano će početi da vas obasipa. Da li ste izbliza posmatrali zen slikarstvo? Postoje nekolike stvari koje će vas iznenaditi kada ih ugledate. Ljudske figure su veoma male, toliko male da ako ne zagledate pažljivo, vi ćete ih izgubiti. Drveće je veliko, planine su velike, sunce i mjesec, rijeke i vodopadi su veliki, ali ljudska bića su veoma mala. U zapadnjačkom slikarstvu ljudsko biće je veoma veliko; ono prekrije čitavo platno. To nije u redu, to nije proporcionalno, nije istinito. Veoma je egoistično da ljudsko biće prekrije čitavo platno – ali slikar je egoist. Zen majstor je u pravu: čovjek je samo sićušan dio u ovom velikom univerzumu. Planine su velike, vodopadi su veliki, drveće je veliko, zvijezde su velike, mjesec je velik i sunce je veliko – a gdje je čovjek?

Upravo neki dan sam pogledao jedno zen slikarstvo. Ljudi su bili tako mali, dvije male figure su prelazile most, i ja sam ih skoro izgubio zbog visokih planina i drveća koje je prekrivalo čitavo platno. Ali ispod je bila bilješka koja je govorila: „Molimo vas da ne ispustite: postoje dvije ljudske figure na mostu.“ Trebao sam da zagledam veoma pažljivo – da, one su bile tu, dvije ljudske figure, veoma male, hodali su ruku pod ruku, prelazeći most. To je bila ispravna proporcija; to je bilo ne-egoistično slikarstvo. U zapadnjačkom slikarstvu ćete naći prekriveno čitavo platno. U zen slikarstvu je samo jedan mali dio platna prekriven a ostali dio je prazan. To izgleda kao rasipanje: ako želite da naslikate tako malu sliku, zašto ne upotrijebite malo platno? Zašto koristiti tako veliko platno koje prekriva čitav zid, a samo u uglu nacrtate malu sliku? Ali zen ljudi kažu kako stvari stoje: “Praznina je veoma velika svuda okolo. Čitavo nebo je prazno – kako možemo da ispustimo nebo? Ako ispustimo nebo slikastvo će biti neistinito.”

Zapadnjačko slikarstvo nema to viđenje, da smo okruženi prazninom: zemlja je veoma mala, čovječanstvo je samo mali dio na zemlji, a svuda okolo je beskrajna praznina… Da bismo bili istiniti, da bismo bili egzistencijalno istiniti, praznina se ne može ostaviti vani; ona treba da bude prisutna. To je jedna drugačija vizija, sa drugačije strane.

Zen slikarstvo nije rađeno na zapadnjački način. U zapadnjačkom slikarstvu ćete naći da slikar dorađuje: preko jednog sloja slike je drugi sloj, zatim još jedan sloj slike, i on tako nastvalja da dorađuje i usavršava sliku. Zen slikar ne radi tako; to je nemoguće. On koristi određenu vrstu papira, papira od riže na kojem možete povući samo jedan potez. Ne možete to ispraviti; treba da to ostavite tako. Papir je tako tanak, i ako pokušate da nešto ispravite, sve će se pokvariti. Zašto se koristi papir od riže? Zato da um nema što da radi – um stalno nastoji da usavršava, da čini stvari boljim. A to treba da bude iz srca, jedan potez. Ako je vaše srce puno toga, to će ispasti dobro. Ali to ne možete ispravljati; ispravke dolaze iz uma. Zen slikarstvo se nikada ne popravlja; ako to ispravite vaša ispravka će uvijek pokazati da nijeste majstor. To treba da proiziđe iz meditativnosti, iz vaše tišine. Vaš osjećaj trenutka se prenosi na papir od riže.

Umjetnost je baš po sredini, podjednako udaljena od nauke i religije. Ona može biti oboje. Ona može biti i naučna umjetnost kakva je na Zapadu. Ona može biti i religiozna umjetnost: ali vi još ne znate mnogo o tome jer prije nego što saznate o tome treba da znate što je meditacija. Meditacija nije stanje koncentracije; to uopšte nije stanje uma. To je stanje potpune ne-umnosti – ali nije ni stanje sna. Nema uma, nema spavanja: ništa od uma već potpuna svjesnost. Iz takve svjesnosti donosite drugačiji kvalitet muzike, slikarstva, poezije. A iz takve meditativnosti možete donijeti i sasvim drugačiji kvalitet nauke, takođe. Ali prije no što se to dogodi, mi trebamo veliki broj meditativnih ljudi na zemlji.

To je moj rad. To je ono što ja nastojim da ovdje uradim: da stvorim meditante. To je prvi zahtjev. Ako želimo da uvedemo viziju novog svijeta gdje se mogu susresti nauka i religija, mi prvo moramo da stvorimo temelj; samo tako se hram nože podići. Meditacija treba da bude temelj. I ne pokušavajte da mirite stvari: samo postanite više meditativni. U vašoj meditacije je pomirenje jer u vašoj meditaciji postajete sposobni da vidite da su suprotnosti samo prividne, da su suprotnosti samo protivnici na površini, ali dublje gledamo, oni su prijatelji. Zbog toga one igraju šah – one su prijatelji; ali pošto igraju šah, one se prave da su neprijatelji. To je leela egzistencije, igra egzistencije. Bog je podijelio sebe na dva dijela jer je to jedini način da se igra skrivanja-traganja. Traganje je predivna igra ako shvatite da je to igra. Nemojte to prihvatati previše ozbiljno jer tada nećete moći da vidite zabavnost u tome.

Vi pitate: zašto je teško biti meditativan i naučnik?

To nije teško. Svakome je teško da bude meditativan; to nije samo pitanje naučnika. To je ista teškoća i kod poslovnog čovjeka, to je ista teškoća koju osjeća i stolar. To nije nešto novo samo za naučnika. Možda je to samo kvantitativno malo teže za njega jer njegov čitav um poznaje samo jedan način djelovanja, a to je koncentracija. On zna samo jedan način da koristi um: da ga usmjeri na određeni predmet. A meditacija znači da ostanete neusmjereni, samo da ostanete otvoreni, otvoreni za sve.

Dok me slušate, vi slušate na dva načina. Naučan način je da se koncentrišete – vi se koncentrišete na to što ja govorim. To znači da zatvorite svoj um za sve drugo: avion prolazi, voz pravi buku, saobraćaj na ulici, ptica pjeva na drvetu... vi zatvorite um za sve. Samo postoji jedna mala ključaonica dostupna meni; samo mene slušate. Tako naučnik sluša; on gleda egzistencju kroz ključaonicu.

Mistik izađe iz sobe, stane pod nebom sasvim otvoren za sve. To je drugi način slušanja, način slušanja meditanta. Tada slušate mene, a cvrkutanje ptica dođe kao pozadina za to. To što ja govorim ne može remetiti cvrkut ptica – ne, uopšte ne. To samo povećava njenu ljepotu; to joj daje boju, to joj daje muziku. I ne samo crvkutanje ptica već i buka prolaska aviona stvara još više tišine kao kontrast. Kada avion prolazi, vi odmah počnete da me slušate sa dubljom pažnjom. I dok avion prolazi i čuje se buka, vi slušate oboje. Vi ne bivate remećeni. Vi ne kažete sebi: „Ovaj glupi avion me remeti“. Avion vas ne može remetiti. Ali ako u sebi kažete: „Ovaj glupi avion me remeti“, to vaše kazivanje bi bilo remećenje; kada biste to rekli izgubili biste vezu sa mnom. Avion vas ne može poremetiti već samo vaše reagovanje na to.

Meditativno slušanje znači da je sve dobrodošlo, prihvaćeno. Univerzum je prihvaćen u čitavoj svojoj višestrukosti. Vi ste jednostavno otvoreni sa svih strana za sve što se događa. I bićete iznenađeni da to donosi tako veliku tišinu, tako prijatnu tišinu, tako duboku tišinu.

Koncentracija vas umara, a meditacija vas nikada ne zamara. Ali ona je teška za svakoga, ne samo za naučnike – jer smo postali naviknuti da stvari gledamo na određeni način. Vi treba da rastapate vaše navike; treba da postanete malo mekši, fluidni, i tada će vam meditacija doći. Nemojte brinuti da će to biti teško za naučnike; ta sama ideja stvara poteškoće. Kada jednom prihvatite ideju da je to teško, to će biti teško. Nemojte unositi tu ideju; to će postati auto-hipnotično, to će postati sugestija. To nije teško: meditacija je najjednostavnija i najlakša stvar na svijetu. Mi smo samo postali naviknuti na koncentraciju. Nama je još od djetinjstva govoreno da se koncentrišemo: od osnovne škole do univerziteta su nas trenirali da se koncentrišemo. To je vrsta navike; malo vremena vam je potrebno da odbacite stare navike i da naučite nešto što nije navika već vaša stvarna priroda.

Vi kažete: Zašto nikada nije postojalo društvo u kojem bi unutrašnja i spoljašnja nauka, nauka ljepote i ljubavi i nauka agresivnosti i smrti živjela u harmoniji?

Sada je za to došlo vrijeme. Sve se događa samo u određeno vrijeme. Religija je dospjela do svojeg najviše vrha u Budi; sada je i nauka dospjela do svog vrhunca. I samo kada dvije stvari sazru susret je moguć. Sjeme ne može sresti drvo; sjeme treba da postane drvo. Samo tada, visoko u vjetrovima, u oblacima, oni mogu da šapuću jedno drugom, mogu da se zaljube jedno u drugo, mogu da zagrle jedno drugo – mogu da ostvare dijalog. Ali sjeme ne može imati dijalog sa drvetom; to je nemoguće. Sjeme ne zna taj jezik, drvo neće razumjeti jezik sjemena.

Religija je u zreloj fazi već skoro pet hiljada godina. Nauka još raste, tek dolazi do zrelosti. Stoga kažem da je ovo vrijeme jedno od najdragocjenijih vremena. Vi ste sretni što danas živite jer se nešto veoma veliko sprema da se dogodi – a to je susret nauke i religije, susret Zapada i Istoka, susret ekstrovertnog i introvertnog uma. To će stvoriti novog čovjeka koji će se lako kretati ka spoljašnjem ili unutrašnjem svijetu, koji će biti sposoban da se lako kreće ka spoljnjem svijetu nauke ili ka unutrašnjem svijetu religije – isto kao što vi lako izlazite iz vaše kuće u vrt, a potom se lako vraćate u kuću. To nije problem; vi ne trebate nikakvo pomirenje. Vi ne pravite nikakav veliki napor svaki put kada izlazite iz kuće na travnjak – vi jednostavno samo izađete! Osjećate da je unutra hladno, a napolje je divno i toplo sunce: izađete na travnjak, sjednete na travu. Kasnije kada postane previše toplo napolje, vi jednostavno uđete u kuću gdje je prijatno svježe. Upravo kao što lako izlazite iz kuće i vraćate se unutra, cjeloviti čovjek će biti sposoban da se kreće kroz nauku i religiju; oboje, i spoljašnje i unutrašnje će biti njegovo.

Karl Gustav Jung je ljudsko biće podijelio na dvoje: ekstrovertno i introvertno. Njegova kategorizacija je bitna za prošlost ali je sasvim beskorisna za budućnost jer će čovjek budućnosti biti obadvoje. Ja ne kažem to biloški – biološki će žena biti žena, a muškarac će biti muškarac – ali duhovno će muškarac u budućnosti imati mnoge ženstvene kvalitete kao i žena, a žena će imati mnoge muške kvalitete kao i muškarac. Duhovno se više nikada neće mjeriti kao mušarci i žene. To će biti istinsko oslobođenje – ne samo oslobođenje žene već i oslobođenje muškarca, takođe: oslobođenje od ludačih košulja, oslobođenje od robovanja kategorijama, oslobođenje od etiketa.

Čovjek više neće biti hindus, muhamedanac, hrišćanin; čovjek neće biti Indijac, Njemac, Englez; čovjek neće biti bijelac ili crnac. To ne znači da će boja nestati – bijeli čovjek će biti bijele boje, crnac će biti crn – ali to će postati nebitno, trivijalno, besmisleno; to neće biti odlučujuće. Novi čovjek će imati univerzalnu svijest, a utemeljenje će biti u susretu nauke i religije.