OD GLAVE KA SRCU

Prva stvar: pokušaj da se lišiš glave. Vizualizuj sebe bez glave; kreći se kao da nemaš glavu. To izgleda apsurdno ali je jedan od najvažnijih zadataka. Pokušaj to, potom ćeš i sam znati. Kreći se i pokušaj da se osjećaš kao da nemaš glavu. U početku će to izgledati samo "kao". To će biti veoma neobično. Kada osjetiš da nemaš glavu, to će biti veoma neobično i čudno. Ali malo po malo ćeš se spustiti ka srcu.

Postoji zakon. Možda si primijetio da onaj koji je slijep posjeduje istančano uho, mnogo muzikalnije uho od drugih. Slijepi ljudi su muzikalniji; njihovo osjećanje za muziku je dublje. Zašto? Energija koja se obično kretala kroz oči, sada ne može tim putem, i zato nastoji da pronađe drugi prolaz - ona se usmjerava ka ušima. Slijepi čovjek posjeduje naglašenu osjetljivost na dodir. Ako vas slijepac dotakne, vi ćete osjetiti razliku, zato što mi obično mnogo više djelujemo preko očiju: mi dotičemo jedni druge očima. Slijepi čovjek ne može doticati očima, zato se njegova energija kreće ka rukama. Slijepi ljudi su osjetljiviji od drugih. Ponekada to i ne mora biti pravilo, ali u načelu je tako. Energija počinje da se kreće kroz neki drugi centar ukoliko određeni centar ne funkcioniše.

Zato pokušaj sa ovom vježbom koju sam sada naveo - vježba za bezglavost - iznenada ćeš osjetiti jednu čudnu stvar: osjetićeš kao da si po prvi put u svom srcu. Hodaj bez glave. Sjedi da meditiraš, zatvori oči i jednostavno osjeti kao da nemaš glave. Osjeti: "Glava mi je nestala". U početku će to i biti "kao", ali malo po malo ćeš osjetiti da je glava zaista nestala. A kada osjetiš da ti je glava nestala, tvoje središte će se spustiti ka srcu - odmah! Potom ćeš na svijet gledati srcem a ne glavom.

Kada su Zapadnjaci dospjeli u Japan po prvi put, bili su iznenađeni, nijesu mogli povjerovati da je japanska tradicija vjekovima bila uvjerena da oni misle iz stomaka. Ako pitate neko japansko dijete - koje nije obrazovano na zapadnjački način: "Odakle potiču tvoje misli?", ono će vam pokazati stomak. Vjekovi su prolazili a Japan je živio bez glave. To je samo koncept. Ako vas upitam: "Odakle potiče vaše razmišljanje?", vi ćete pokazati na glavu, ali Japanac će pokazati ka stomaku a ne prema glavi - to je jedan od razloga što je japanski um znatno smireniji, opušteniji i sjedinjeniji. Sada su se ljudi i tamo poremetili jer se Zapad rasprostranio svuda po svijetu. Više nema Istoka. Samo u nekim individuama koji su nalik usamljenim ostrvima još bitiše Istok. Geografski gledano, Istok je iščezao. Sada je cio svijet postao Zapad.

Pokušaj da si bez glave. Meditiraj stojeći ispred ogledala u svom kupatilu. Zagledaj se duboko u oči i osjeti da gledaš iz srca. Malo po malo će srčani centar početi da funkcioniše, a kada srce djeluje, tvoja cijela ličnost se mijenja. Cijela struktura se mijenja, sve navike, jer srce posjeduje vlastiti način.

Zato, kao prvo: pokušaj da budeš bez glave. Drugo, budi ljubavniji jer ljubav ne djeluje putem glave. Voli mnogo više! Zato i kažu kada je neko zaljubljen da gubi glavu. Ljudi govore da je taj poludio. Ako ti nijesi ludo zaljubljen, ti i nijesi zaljubljen. Glava se mora izgubiti. Ako je glava i dalje nezaposjednuta, ako djeluje i dalje uobičajeno, ljubav tada nije moguća jer je za ljubav srce potrebno a ne glava. Za to je potrebno djelovanje zrca. Događa se da kada se veoma racionalna osoba zaljubi, postaje zaglupljena. On i sam osjeća da čini gluposti, mnogo smiješne stvari. Što to on radi! Tako on svoj život dijeli na dva dijela; tako biva rascijepljen. Srce postaje utišano, povučeno, stvar intimnosti. Kada takva osoba izađe iz svoje kuće, izađe i iz srca. On živi u svijetu glavom; samo kada se zaljubi, osjeti da ima srce. Ali to je veoma teško. To je zaista teško, i obično se nikada ne dogodi.

Ja sam boravio u Kalkuti u domu jednog prijatelja; on je bio sudija Vrhovnog suda. Njegova supruga mi je rekla: "Imam samo jedan proble. Možeš li mi pomoći?" Ja sam upitao: "Kakav je to problem?" Ona odgovori: "Moj suprug je vaš prijatelj. On vas voli i poštuje, ako biste mu nešto rekli to bi bilo od pomoći." Ja sam na to upitao: "Šta treba da mu kažem? Recite mi!"

Ona mi reče: "On je čak i u krevetu sudija Vrhovnog suda. Ja ga još nijesam upoznala kao ljubavnika, kao prijatelja, supruga. On je neprestano dvadeset četiri sata dnevno samo sudija Vrhovnog suda."

To je teško: veoma je teško da siđete sa vašeg trona. To postaje jedno utemeljeno ponašanje. Ako ste poslovan čovjek, vi ćete i u krevetu ostati poslovan čovjek. Veoma je teško da uklopite dvije ličnosti u jednu, a nije lako ni da promijenite stare navike, da ih promijenite potpuno, odmah - i kada vi to želite. To je teško, ali ako si zaljubljen, ti ćeš lako doći do srca. Zato za ovu meditaciju pokušaj da budeš što je moguće više u ljubavi. Kada kažem da treba više da voliš, ja mislim da treba da promijeniš kvalitet svojih odnosa: neka su oni bazirani na ljubavi. Ne samo prema svojoj ženi, djeci ili prijateljima, već i prema samom životu treba biti ljubavan. Zato su Mahavira i Buda govorili o ne-nasilju: kako bi mogli stvoriti ljubavni odnos prema životu.

Kada se Mahavira kretao, kada je hodao, on je to činio tako svjesno kako ne bi zgazio ni mrava. Zašto? Zaista, mrav nije ništa dužan. Mahavira je sišao iz glave ka srcu, stvorio je jedan ljubavni stav prema životu kao takvom. Što su više vaši odnosi bazirani na ljubavi - i to svi odnosi - to će više vaš srčani centar funkcionisati. On će početi da djeluje; vi ćete na svijet gledati drugim očima: to je zato što srce posjeduje vlastiti pogled na svijet. Um nikada ne može gledati tako: za um je to nemoguće. Um samo može analizitati! Srce sintetizuje; um samo može da secira, razdvaja, dijeli. On je taj koji vrši podjele. Samo srce sjedinjuje, ono stvara jednistvo.

Kada budeš mogao gledati putem srca, cio univerzum će ti izgledati kao jedinstvo. Kada budeš svijetu pristupao umom, on će ti postati atomičan. Tu neće biti jedinstva: samo mnoštvo atoma. Srce vam daje iskustvo sjedinjavanja, ono sve okuplja, a konačna sinteza je Bog. Ako možete pogledati kroz srce, cio univerzum ćete vidjeti kao jedno. To jedinstvo je Bog. Zato nauka ne može da pronađe Boga, to je nemoguće. Metod koji ona primjenjuje nikada ne dospijeva do vrhovnog jedinstva. Metod nauke je razlog, analiza, podjele. Tako nauka dolazi do molekula, atoma, elektrona, a oni se dijele. Oni nikada ne dospijevaju do organskog jedinstva cjeline. Cjelinu je nemoguće sagledati posredstvom glave, uma.

OSHO, Knjiga tajni 1