PLES

Zaboravite plesača, središte ega; postanite ples. To je meditacija. Plešite tako duboko da sasvim zaboravite da ”vi” plešete i počnite da osjećate da ste samo ples. Ta podjela mora nestati, i tek tada to postaje meditacija. Ako postoji razlika između vas i plesa, to je onda samo neka vježba, zadatak: dobar, zdrav, ali za to se ne može reći da je to nešto duhovno. To je samo običan ples. Ples je dobar sam po sebi – dobar je dok traje. Nakon toga se osjećate osvježeni, podmlađeni - ali to još nije meditacija. Plesač mora ići sve dotle dok samo ples ostane.

Što onda treba uraditi? Budite potpuno u plesu jer podjela između plesača i plesa može postojati samo ukoliko nijeste sasvim u tome. Ako stojite po strani i gledate na svoj ples, podjela će ostati: vi ste plesač i vi plešete. Tada je ples neki čin koji vi obavljate; to nije vaše biće. Zato budite potpuno uključeni; sjedinite se sa time. Nemojte stajati po strani, nemojte biti gledalac. Učestvujte! Neka ples teče na svoj način; nemojte to siliti. Naprotiv, slijedite to: dopustite da se dogodi. To nije nešto što treba odraditi već nešto što se treba dogoditi. Ostanite u raspoloženju slavlja. Vi ne činite nešto ozbiljno; vi samo igrate, igrate se sa svojom životnom energijom, igrate se sa svojom bioenergijom dopuštajući joj da se kreće svojim putem. Upravo kao što vjetar duva i kao što rijeka teče – vi tečete i bivate oduvani. Osjetite to.

Budite razigrani. Zapamtite zauvijek tu riječ ”razigranost” – kada sam ja u pitanju, to je osnovno. U ovoj zemlji, mi stvaranje nazivamo Božija leela – Božija igra. Bog nije stvorio svijet; to je njegova igra. Kada pokret postane ekstatičan tada je to ples. Kada je pokret potpun tada nema ega, tada je to ples. Vi treba da znate da je ples došao na svijet kao meditaciona tehnika. U početku plesanje nije bilo ples, to je bilo namijenjeno postizanju ekstaze gdje bi plesač bio izgubljen, gdje bi samo ples ostao – nema ega, niko ne upravlja, tijelo spontano teče.

Nema potrebe tragati za nijednom drugom meditacijom. Sami ples postaje meditacija ukoliko se plesač izgubi. Cijela stvar je u tome kako se izgubiti. Sasvim je nebitno kako to postižete ili gdje to postižete. Samo se izgubite. Trenutak dolazi onda kada vas nema, a stvari se i dalje odvijaju... isto kao da ste opsjednuti.

Ples je jedna od najljepših stvari koja se čovjeku mogla dogoditi. Zato nemojte posebno razmišljati o meditaciji. Meditacija je potrebna kao nešto izdvojeno samo za ljude koji nemaju neku veoma duboku kreativnu energiju; kada nema smjera u kojem bi se njihova energija kretala kako bi se oni mogli izgubiti. Ali plesači, slikari, skulptori ne trebaju nikakvu drugu meditaciju. Sve što oni trebaju je da učine svoju dimenziju veoma dubokom tako da se ukaže trenutak transcendencije. A nema ničega sličnog plesanju...

Zato svaki dan makar najmanje jedan sat zaboravite sve tehnike. Omogućite sebi da jednostavno samo plešete Bogu. Za to vam nije potrebna tehnika – jer on nije ispitivač. Vi ćete samo plesati kao malo dijete, kao u molitvi. Tada će ples imati sasvim drugačiji kvalitet. Po prvi put ćete osjetiti da ste preduzeli neki korak koji nijeste činili nikada prije; da se krećete u dimenzijama koje nikada ranije nijeste poznavali. Tako ćete preći preko nepoznatog i neobičnog terena. Malo po malo, kako budete sve više i više u skladu sa tim nepoznatim, sve tehnike će nestati. A bez tehnika, kada je ples čist i jednostavan, on je savršen.

Plešite kao da ste u dubokoj ljubavi sa univerzumom, kao da plešete sa svojim voljenim. Neka Bog bude vaš voljeni.

Osho

Narandžasta knjiga