MEDITACIJA: UMJETNOST SLAVLJA

Mi uvježbavamo našu djecu da usmjeravaju njihove misli, da se koncentrišu, jer bez koncentracije neće biti sposobni da se suoče sa životom. To život zahtijeva; um mora biti sposoban da se koncentriše. Ali u trenutku kada um postane koncentrisan, tada biva manje svjestan. Svjesnost znači da je um priseban, ali ne i usmjeren. Svjesnost je mogućnost da budeš svjedok svega onoga što se događa.

Koncentracija je odabiranje. Na taj način se isključuje sve osim predmeta koncentracije. To je uskogrudost. Ako šetaš ulicom, ti ćeš ogranićiti svoju svijest na hodanje, u pravcu hodanja. Ti obično ne možeš biti svjestan onoga što se događa, jer ako postaneš svjestan svega oko sebe, tada bivaš neusmjeren. Prema tome, koncentracija je nužna. Koncentracija uma je potrebna u smislu življenja, da opstaneš i da bitišeš. To je razlog što sve kulture, svaka na svoj način, pokušavaju da ograniče um djeteta.

Djeca su po prirodi neusmjerena. Njihova svijest je otvorena sa svih strana: sve prihvataju, ništa ne odbijaju. Dijete je otvoreno za svaku senzaciju, svaka senzacija je uključena u njegovu svijest, i još mnogo toga. To je razlog njegove neodlučnosti, nesigurnosti. Dječji neuslovljeni um je ispoljavanje, izliv senzacija, ali dijete ne može da opstane sa takvim umom. Ono mora naučiti kako da usmjeri svoj um, kako da ga suzi i koncentriše.

Momentom sužavanja uma, postaješ svjestan jedne stvari a nesvjestan mnogih drugih. Što više fokusiraš um time ćeš biti uspješniji u namjeri sužavanja uma. Postačeš ekspert za određenu usku specijalnost, postaćeš specijalista, ali sve će ostati samo na tome da ćeš tada sve viši i više znati o sve manje i manje stvari.

Sužavanje je egzistencijalna nužnost. Niko nije odgovoran za to. Za ovakav život, to je potrebno. Ali to nije i dovoljno. To je korisno ali za opstanak nije dovoljno. Biti samo koristan, i nije dovoljno. Kada postaneš koristan, i svijest se sužava, gubiš um bez svoje volje. Tada ne koristiš um u cjelini, koristiš samo jedan mali dio njega; onaj preostali dio uma, onaj veći dio, ostaje nesvjestan. Zapravo, ne postoje neke striktne granice između svjesnog i nesvjesnog. To i nijesu dva uma.

"Svjesni um" znači određeni dio uma koji je bio iskorišćen u nekom ograničenom procesu. "Nesvjesni um" je dio koji je bio zanemaren, nepoznat, zatvoren. Takav stav proizvodi podjelu, raskol, unutarnji razdor. Veći dio tvog uma se otuđuje od tebe. Ti postaješ otuđen od samog sebe, postaješ stran vlastitoj cjelini. Tada se onaj manji dio identifikovao kao tvoje biće, a ostatak se izgubio. Ali taj nesvjesni dio je uvijek prisutan kao neiskorišćeni potencijal, neiskorišćena mogućnost, neproživljena avantura.

Taj nesvjesni um, taj potencijal, taj neiskorišćeni um, će uvijek biti u sukobu sa onim svjesnim umom. U tome leži razlog njihovog stalnog konflikta. Svako je u raskolu zbog tog sukoba između svjesnosti i nesvjesnosti. Ako je onom potencijalu, onom nesvjesnom dijelu, dopušteno da se rascvjeta, da se osvijetli, da se postane svjesno nesvjesnoga, ti možeš osjetiti blaženstvo egzistencije, u protivnom to neće biti moguće.

Ukoliko veći dio tvojih potencijala ostane neostvaren, čivot će ti biti neispunjen. To je i razlog, ukoliko je osoba više koristoljubiva, da je manje ispunjena blaženstvom. Ukoliko neka osoba ima koristoljubiv pristup životu, ona je više uvučena u poslovni svijet i poslovni odnos prema životu, manje je u samom životu, lišena je ekstatičnosti življenja. Onaj dio uma koji se ne bi mogao koristiti u jednom takvom koristoljubivom svijetu, bio bi odbačen.

Koristoljubivi, pragmatični život je nužan, ali ima i veliku cijenu. Sa njim se gubi veselje života. Život postaje veselje i slavlje samo ako sve tvoje mogućnosti procvjetaju. Tada je život proslava. Zbog toga vam uvijek ponavljam da religioznost transformiše život u slavlje. Prostor religije je prostor veselja; to je nekoristoljublje. Koristoljubivi um se ne može doživjeti kao čitavi um. Onaj preostali,...veći...čitavi um... ne može biti žrtvovan, podređen od strane ovog prvog. Koristoljubivi um ne smije postati konačnost. On će i dalje funkcionisati ali samo kao sredstvo. Onaj drugi, koji i posle svega ostaje, onaj prostraniji,onaj potencijal, mora postati konačnost. Pod tim ja podrazumijevam religiozni pristup.

Sa nereligioznim pristupom, sa poslovnim i pragmatičnim umom, ti i tako dolaziš do kraja. Kada tako dospiješ do kraja, ne postoji mogućnosti da ono što je nesvjesno bude aktivirano i pored potencijalnih mogućnosti. Nesvjesnost će tako samo biti odbačena. Ako koristoljublje ostane cilj, to znači da će sluga igrati ulogu gospodara.

Razum, usmjerenost uma, je upućen ka opstanku ali ne i ka samom životu. Goli opstanak nije život. Takav opstanak je nužnost - bitisati samo u materijalističkom svijetu je sušta nužnost - a cilj je dospjeti do rascvjetavanja mogućnosti, što ovisi samo o tebi. Ako si sasvim ispunjen, ako nije ništa ostalo u tebi što se trebalo rascvjetati, ako se svaka tvoja mogućnost ostvarila, ako je sve postalo aktivno, ako je svako tvoje sjeme isklijalo, ako se rascvjetavaš, samo tada možeš doživjeti blaženstvo, ekstazu života. Onaj odbačeni dio tebe, nesvjesni dio, može postati aktivan i kreativan samo ukoliko dodaš jednu novu dimenziju svom životu, dimenziju veselja, dimenziju igre. Meditacija nije neki zadatak koji treba uradititi da bi se postigao neki cilj, da bi se ostvario mir, blaženstvo,...već samo da bi se biće skrasilo u tom stanju, u stanju meditacije.

Važnost slavlja je najbitnija stvar koju treba razumjeti... a mi smo sasvim izgubili taj osjećaj. Biti radostan znači uživati u svakom trenutku koji dolazi. Mi smo postali veoma zavisni i naviknuti, postali smo mehanični. Zato i kada nemamo neki posao, mi poslovno razmišljamo; i kada nije potrebna neka usmjerenost, ti se usmjeravaš. Shodno tome, proizilazi da kada se zabavljaš, to više i nije zabava; u tome više nema uživanja. Čak i kada igraš karte, igraš bez pravog užitka jer igraš da bi pobijedio pa takva igra postaje običan posao. Tada više nije važno ono što se događa, važan je samo rezultat.

U poslu je važan rezultat, a u veselju je bitan sami čin. Zato bivaš veseo i slaviš samo onda ako možeš naći neki smisao u svom djelovanju. Uvijek kada si u slavlju, sve zabrane, sve prepreke, sve uskogrude naredbe iščezavaju. One uopšte nijesu potrebne, one se odbacuju. Tada se isključuješ iz svog usmjerenja, iz uske koncentrisanosti. Više nijesi izbirljiv, sve što dođe ti prihvataš. Onog trenutka kada sasvim prihvatiš život, postaješ jedno sa njime, ostvaruje se zajedništvo sa njime.

To zajedništvo ja nazivam meditacija. To je slavlje, to je neizbirljiva svjesnost, to je neposlovično ponašanje. Veselje je trenutačni čin, bez opterećivanja rezultatima, bez pobjeđivanja nekoga. Tu nema ničega što treba da se pobijedi, da se osvoji, prisutno je samo uživanje u ovome što je sada i ovdje. To se može objasniti i na ovaj način. Ukoliko ja govorim vama sa očekivanjem nekog interesa, tada će moj govor postati posao, zadatak, rad. Ali ako vam govorim bez nekog očekivanja, bez želje za nekim rezultatom, tada moj govor postaje igra. Istinsko djelanje u sebi posjeduje i okončanje. Tu tjeskoba nema što da traži. Ja se mogu igrati sa riječima, mogu se igrati sa mislima, mogu se igrati sa tvojim pitanjima, sa mojim odgovorima. Tada to nije neki ozbiljan čin, to je djelanje laka srca.

Zato ako me slušaš bez kalkulacije kako od toga možeš nešto da dobiješ, tada ćeš biti opušten, tada ćeš mi dopustiti da budemo u zajedništvu, a tvoja svijest neće biti sužena. U tom trenutku je ona otvorena, razigrana, uživajuća. Kako bilo koji trenutak može biti poslovni trenutak tako i svaki momenat može biti meditativan. Razlika se ogleda samo u stavu. Ako je to neizbirljivost, ako se igraš sa time, ako uživaš u tome, to je meditativnost.

Postoje socijalne i egzistencijalne potrebe koje trebaju da budu ispunjene. Ja van neću reći: "Ne usmjeravajte djecu." Ako ih ostavite sasvim neuslovljene, neusmjerene, oni će postati grubi, neće biti sposobni da egzistiraju. Opstanak traži neke uslove, ali opstanak i nije zadnja riječ, zato treba biti spreman da se oslobodiš uslovljenosti kao kada zbacaš odjeću. Ti radnu odjeću možeš nositi kada ideš na posao, ali kada se vratiš kući, moraš to znati odbaciti, tek potom si to što jesi.

Ukoliko se ne poistovjećuješ sa svojom "odjećom", sa svojim položajem, zvanjem, ukoliko ne kažeš da stojiš iza svog mišljenja, da si ti to mišljenje, taj stav, u tom slušaju to i nije tako težak problem. Postoji mogućnost i za polagano mijenjanje. Ali ti se identifikuješ sa svojim položajem i kažeš da si isključivo takav, i sve što nijesi, ti unaprijed odbacuješ. Ti jednostavno kažeš: "Sve što nema stava, to nijesam ja. Ja nijesam nesvjesno, ja sam svjestan, usredsređen, imam svoje mišljenje."

Takvo poistovjećenje je opasno. To tako ne može ostati. Ispravno obrazovanje i nije zavisnost, ali je zavisno zbog "svog mišljenja". Takva ovisnost je iz koristoljubive potrebe. Moraš biti sposoban da svoje mišljenje znaš uključiti i sključiti kada je to potrebno. Sve dok se ne postigne da se ljudska bića obrazuju na taj način da se ne poistovjećuju sa svojim znanjem (mišljenjem), oni neće biti u pravom smislu ljudska bića, biće samo roboti, biće usmjereni, programirani tuđim znanjem. Da bi to shvatio, moraš biti svjestan onog većeg dijela uma koji je bio lišen svjetlosti spoznaje. Postati svjestan toga, znači spoznati da ti nijesi ovaj prisutni budni um. Taj um je tek samo jedan manji dio. "Ja" je oboje, a veći dio je nezavisan. On je potisnut ali je ipak uvijek prisutan... treba na to znati čekati.

Moja definicija meditacije je jednostavan pokušaj da se skoči u prostor nesvjesnoga. To nije moguće postići sa nekim proračunom, sa nekim sistemom, jer je svaki proračun svjesnog porijekla, a svjesni um to neće dopustiti. On će te upozoriti: "Zar si poludio, ne čini to!" Svjesni um je uvijek zabrinut zbog učešća nesvjesnog, jer ako se nesvjesno pojavi, sve ono tiho, čisto i određeno u svjesnom će nestati. Tada će se sve smračiti i biti nesigurno... kao u šumi. To je isto kao da si napravio vrt, vrt sa ogradom. Vrlo mali vrt može biti savršen; ti usadiš nešto malo cvijeća, i to je još u redu. Ali, taj vrt se graniči sa nekom šumom koja svakog trenutka može da prodre u taj mali ružičnjak, i da ga ugrozi. Kao manji, vrt je osuđen na iščezavanje.

Ti si kultivisao dio uma, na neki način, načinio si od njega izvjesno savršenstvo. Ali nesvjesno je uvijek u blizini, i svjesno je u strahu od njega. Svjesno ti nalaže: "Ne idi u nesvjesno! Ne gledaj tamo! Ne misli o tome!" Staza nesvjesnoga je mračna i nepoznata. Za razum to izgleda nerazumno, za logiku je nelogično. Zato ako razmišljaš o odluci da uđeš u meditaciju, to se nikada neće ostvariti jer ti samo razmišljanje, tvoj svjesni um, to neće dopustiti. Tako to postaje dilema. Ništa ne možeš uraditi bez razmišljanja, a misao je najveća prepreka da uđeš u meditaciju, sa mislima ne možeš u meditaciju. Što da se radi? Čak iako pomisliš da nećeš razmišljati, i to je mišljenje. To je misleći dio ima koji nalaže: "Ja neću dopustiti razmišljanje."

Meditacija se ne može postići razmišljanjem. Misao je dilema - najveća dilema. Svaki tragalac će dospjeti do te dileme. Bilo gdje, bilo kada, ta dilema će se pojaviti. Oni koji to znaju, kažu: "Skoči! Ne razmišljaj!" Ali ti ipak ne možeš učiniti ništa bez razmišljanja. Zbog toga se nepotrebne zamisli stvaraju, kažem, nepotrebne misli, jer ako je moguće skočiti bez razmišljanja, onda te zamisli nijesu potrebne. Ali ti ne možeš u to uskočiti bez razmišljanja, zato su i potrebne te zamisli.

Ti razmišljaš o planu, tvoj misleći um lakše može biti uključen u planiranju meditacije nego u samu meditaciju. Meditacija je skok u nepoznato. Ti moraš raditi sa planom, i taj plan će te automatski gurnuti u nepoznato. Taj plan je nužan zbog uvježbanosti uma, inače, on je nepotreban, suvišan.

Kada jednom napraviš skok, moći ćeš reći: "Nikakav plan nije potreban, nije nužan." Ali to je naknadno saznanje. Ti ćeš tek naknadno spoznati da neka zamisao nije nužna (što Krišnamurti kaže: "Nikakav plan nije potreban, metode nijesu potrebne"; ili što zen učitelji kažu: "Trud nije potreban, sve se to postiže bez truda"), ali to je apsurdno za one koji još nijesu preskočili prepreku. Zato vam ja govorim da je zamisao obmanjivanje. To je samo trik kako da se tvoj racionalni um pripremi da lakše uskoči u nepoznato. Zato ja koristim energetske metode. Što je metoda energičnija, to je manje potreban tvoj prosuđujući um. Što je ishod energičniji, to je i cjelovitiji, jer vitalnost ne proizilazi samo iz uma već i iz tijela, iz emocija. Vitalnost proističe iz tvog cjelokupnog bića.

Sufi derviši se služe plesom kao metodom, kao tehnikom. Ako plešeš, ti ne možeš uključiti um jer je ples veoma naporan i zaokupljujući fenomen. Ples traži tvoje čitavo biće. Trenutak plesa nastaje kada se razum isključi. Što je ples vatreniji, energičniji, to si više ponesen njime, tako si manje podložan rasuđivanju. Zato je ples i planiran kao tehnika koja će te gurnuti u prostor gdje neće biti razmišljanja. U jednom trenutku više nećeš biti u plesu, bićeš iznad toga; okrećaćeš se, plesati ćeš, ali tvoje biće će se vinuti iznad svega toga. Tako ćeš biti gurnut ka nekim nepoznatim prostorima.

Zen učitelji za to koriste koan metodu. Koan je zagonetka koja je u svom pravom značenju besmislica. One se ne mogu spoznati razumom. O njima se ne može razmišljati. One na prvi pogled izgledaju kao da se o njima može razmišlati, ali to je samo zamka. Pošto postavljeni koan podstakne težnju za razmišljanjem, ti počneš misliti. Razmišljanje ti dođe kao neko olakšanje. Izgleda ti da je koanom dato nešto što treba razotkriti... međutim, to je zapravo postavljeno tako da se ništa ne može razotkriti jer je koan u svojoj prirodi apsurdan, besmislen.

Postoje stotine zagonetki. Užitelj bi samo rekao: "Razmišljaj o bezvučnom zvuku". Riječju, to izgleda kao nešto o čemu bi se i moglo razmišljati. Ako pokušaš, nekada bi se sa teškim naporom i moglo doći do bezvučnog zvuka. To bi možda i bilo moguće. Tada, u jednom određenom trenutku, koji nije moguće predskazati, jer nije isti za sve, um postane ravnodušan, sasvim nestane. Ti i dalje bitišeš, ali um sa svim svojim zamislima je nestao. Postaješ nalik djetetu, bez predumišlaja. Tako bivaš svjestan realnosti. Usko koncentrisanje ne postoji; spoznaješ da šeme nijesu bile potrebne, ali to je naknadna spoznaja. To nije bilo moguće izjaviti unaprijed.

Metoda nije uzrok, ona ne može prouzrokovati meditaciju. One se obično koriste, ali svaka metoda je samo izum... jer svaka religija tvrdi da je njihova metoda najbolja i da druge ne mogu imati djejstva. Svi oni razmišljaju duhom uzročnosti. Na primjer, grijanjem vode postižete da ona isparava. Grijanje je uzrok, bez toga voda ne bi isparavala. To je uzrok. Grijanje je nužno da bi nastalo isparavanje. Isparavanje je posljedica. Ali meditacija nije uzročna iako mnoge metode pomažu. Svaka metoda je izum, to je samo stvaranje posljedične situacije, izazivanje nekog događaja. To nije uzrok.

Van zidova ove sobe je neograničenost, nebo. Ti možda to nijesi nikada vidio. Ja govorim sa tobom o nebu, o svježini, o moru, o svemu onome što je izvan ove sobe, ali ti to sada ne vidiš. Ti ne znaš ništa o tome. TI se samo smješkaš i odmahuješ. Misliš da ja to precjenjujem. Još i kažeš: "To je sve fantazija. Ti si sanjar." Teško te mogu ubijediti da izađeš iz toga jer sve što ja kažem, sada je to za tebe beznačajno.

Onda ti ja kažem: "Gori kuća!" To je značajno za tebe. To već možeš da shvatiš. Tada nije potrebno da ti dam bilo kakvo objašnjenje. Ti jednostavno u žurbi istrčiš za mnom. Kuća nije u vatri, ali kada si vani ti više i ne pitaš zašto sam te lagao. Ono bitno je tu. Nebo je tu. Tada mi zahvaljuješ. Bilo kakvu laž da učinim, ona je tu samo kao izum da te izvučem vani... Međutim, to nije bio uzrok što si ti vani.

Svaka religija se bazira na lažnim izumima. Sve metode su lažne; one samo stvaraju situaciju, one nijesu uzroci. Mogu biti stvoreni i novi izumi, mogu biti pokrenute nove religije jer su stare već postale bezuspješne, stare laži su postale prozirne; potrebne su nove laži. Mnogo puta su te varali da je kuća u vatri. Ta laž je postala neupotrebljiva. Zato neko sada treba da napravi neku novu laž, novi izum. Ako neki izum pobuđuje reagovanje, on nije baš neupotrebljiv iako su svi stari metodi prevaziđeni i neupotrebljivi. Sada su potrebni novi izumi. Zbog toga se svaki novi prorok sukobljava sa starim prorocima. On čini iste stvari koje su i oni nekada radili, ali mora da opozove njihova učenja kako bi ih predstavio bezuspješnim i beznačajnim.

Svi velikani - Buda, Hrist, Mahavira - su, nažalost, koristili velike laži kako bi te pokrenuli, kako bi te "istjerali iz kuće". Ako ti možeš biti oslobođen svojih misli pomoću nekog izuma, onda je to opravdano. Tvoj um je zatvoren, nepristupačan; to je nalik ropstvu. Zato, kao što sam i rekao, ova dilema mora da se pojavi. Priroda života je takva. Ti ćeš naučiti da sučavaš um, da ga usmjeravaš. To će biti od koristi kada su u pitanju tvoja spoljnja djelovanja, kada je u pitanju opštenje sa spoljnjim svijetom, ali može biti kobno kada je u pitanju unutarnji život. Ono će biti od pomoći u životu sa drugima, ali je samoubistveno kada je jedinka u pitanju.

Ti živiš i sa drugima i sa sobom. Bilo kakav da je život, ako je jednostran, on je obogaljen. Sa ljudima moraš opštiti sa uvježbanim umom, ali sa sobom moraš znati da budeš u tišini sa bezuslovljavanom sviješću. Društvo stvara suženu svijest, ali smisao svijesti je u širenju. Svijest je neograničena. Oboje je potrebno, i oboje mora biti ispunjeno.

Mudra osoba za mene je ona koja može obije krajnosti ispuniti. Bilo koja krajnost je nerazumna, samo jedna krajnost je štetna. Zato u odnošenju sa svijetom, živi sa umom, sa znanjem, ali u odosu prema sebi nastoj da održiš unutarnji mir, nastoj da živiš bez uvježbanog uma. Koristi svoj um kao sredstvo a ne kao cilj. Uvijek kada si sam, uvijek kada ti se ukaže prilika, iskoči iz toga i kreni stazom tišine. Tada slavi taj trenutak, slavi svoje postojanje, svoje Biće.

Samo BITI je veliko slavlje ako znaš kako da se oslobodiš uslovljenosti. To oslobađanje možeš naučiti kroz Dinamičnu meditaciju (poznatu i kao Haotičnu meditaciju). To tvoje BITI  tada neće biti uslovl;jeno, ono će doći bez uslovljavanja. Meditacija ti stvara situaciju da dospiješ do nepoznatog. Pomoću meditacije ćeš biti malo po malo izbačen iz sviknute, mehaničke, robotu nalik, osobnosti. Zato budi hrabar. Praktikuj energično Dinamičnu meditaciju, i sve će doći samo. To neće biti tvoje djelovanje, ono će doći samo, samo će se dogoditi.

Ako ne možeš doseći božansko, makar memoj spriječavati da ono samo dođe. Ako ne možeš donijeti sunce u svoj dom, makar nemoj zatvarati vrata. Ako se um ponaša negativno, može mnogo remetiti, a ako pozitivno djeluje, neće ništa loše učiniti. Svako pozitivno djelovanje je dar, sve pozitivno je blaženstvo; ono dolazi samo do tebe. Negativno je produkt tvog vlastitog djelovanja.

Meditacija (i svi meditacioni izumi) čine jednu stvar: odvlače te od tvojih negativnih prepreka. Meditacija te može odvesti dalje od tvojih umnih zatočenosti. Kada izađeš iz toga putem meditacije, jedino što ti ostaje je da se tome smiješ jer je to bilo tako lako i jednostavno. Sve je bilo tu, na dohvat ruke! Samo je jedan korak bio potreban, samo jedan korak... ali mi se uvijek vrtimo u krug, i uvijek taj jedan korak promašimo, promašimo taj korak koji nas može odvesti do centra.

Ti se krećeš u krug ( samo po periferiji) uvijek ponavljajući jednu istu stvar. Negdje taj kontinuitet mora biti prekinut. To je osnovni zadatak bilo koje prave meditacione tehnike. Ako se taj kontinuitet uma prekine, ako postaneš odvojen od tvoje prošlosti, tada se dogodi onaj pravi trenutak - eksplozija. U tom trenutku, ti se centriraš, usredsređuješ se u svom bitku. Tek tada dolaziš do spoznaje da je to oduvijek bilo tvoje, da te je to oduvijek strpljivo čekalo.

Osho

Meditation: Art of Ecstazy

Povratak